MOJA DJECA POHAĐALA SU TALIJANSKU OSNOVNU ŠKOLU U MILANU
I PRIJE 27 GODINA SU U RAZREDNOJ NASTAVI KORIŠTENE VELIKE ZEMLJOPISNE KARTE, KOJE PRIKAZUJU ISTRU I DIJELOVE DALMACIJE KAO DIO ITALIJE !?
NAROD HR OBJAŠNJAVA POVIJESNU POZADINU IREDENTISTIČKOG PRISTUPA
I PODJELU DANAŠNJIH HRVATSKIH PROSTORA IZMEĐU ITALIJE I SRBIJE !
HRVATSKA SE EKONOMSKI I DEMOGRAFSKI URUŠAVA I MOGUĆE JE DA NEŠTO OD TAJNOG LONDONSKOG SPORAZUMA IZ 1915. U BUDUĆNOSTI NAŽALOST PONOVNO OŽIVI !!!
Mihaela Tikvica
-12. veljače 2019. u 09:55 :
Talijanski iredentizam naziv je za talijanski pokret iz 19. stoljeća, nastao nakon ujedinjenja Italije, koji je cilj bio je pripajanje Italiji teritorija susjednih država (prvenstveno Austro-Ugarske) na kojima je živjela značajnija talijanska nacionalna manjina (pri čemu su u Talijane ubrajani govornici talijanskog) te bivših posjeda država sa područja Italije (primjerice, Mletačke Republike).
Područja na meti talijanskog iredentizma uglavnom su bila Istra, Venecija-Julijska krajina, Trst, Rijeka, Dalmacija s Bokom kotorskom, grčki Jonski otoci, Nica, Savoja, Korzika, Malta, Ticino te Južni Tirol. U velikoj većini teritorija koje su svojatali talijanski iredentisti, etnički Talijani su bili manjina.
Londonski ugovor i Prvi svjetski rat
Uključivanje Italije u Prvi svjetski rat na strani sila Antante bilo je motivirano upravo obećanjima da će joj, u slučaju pobjede, biti prepušten velik dio Dalmacije i Istre. Naime, tajnim Londonskim ugovorom sile Antante obećale su Italiji teritorij koji prikazuje karta:
Foto: wikipedia.org
Tako je Italija, iako je uoči Prvog svjetskog rata bila saveznik Središnjih sila, ušla u rat na suprotnoj strani- sila Antante.
Zapravo, prema Londonskom ugovoru, Hrvatska bi bila svedena na dio oko Zagreba, Liku i primorje od Rijeke do sjeverne granice Dalmacije: preostali dijelovi Hrvatske bili bi podijeljeni između Italije i Srbije.
Obećanja zadana Londonskim ugovorom nisu se, usprkos pobjedi sila Antante, u potpunosti ostvarila jer je Italija dobila manje od onoga što joj je obećano. Rapalskim ugovorom Između Italije i Kraljevine SHS (uskoro Jugoslavije) 1920. Italiji pripala Istra, dijelovi Kvarnera i današnje Slovenije, grad Zadar, kvarnerski otoci te otoci Lastovo i Palagruža. Taj je teritorij ostao pod Italijom sve do kraja Drugog svjetskog rata.II. svjetski rat i Rimski ugovori
Rimskim ugovorima između Pavelića i Mussolinija 1941., talijanska se vlast još više proširila na istočnojadranskoj obali, a prisutnost talijanske vojske protezalo se duboko u unutrašnjost tadašnje NDH. Talijanska okupacija donijela je teror nad hrvatskim stanovništvom: zatvaranja hrvatskih škola, protjerivanja, logori, mučenja (osobito česta mjera mučenja bila je prisila konzumiranja Ricinusovog ulja) i ubojstva bila su tadašnja stvarnost.
Uspostavom komunističke Jugoslavije, talijanska je vlast na istočnoj obali Jadrana okončana. Veliku ulogu u pripajanju Istre Hrvatskoj u okviru Jugoslavije,odigralo je istarsko katoličko svećenstvo, posebno don Božo Milanović koji je, usprkos svijesti o budućim komunističkim progonima Katoličke crkve, ustrajao na tom da Istra pripadne Hrvatskoj.
Talijanski iredentizam danas
Talijanski iredentizam prisutan je i danas. Tako primjerice u Italiji postoje samoprozvane „općine“ dalmatinskih gradova „u egzilu“. Godine 2001., talijanski predsjednik Carlo Azeglio Ciampi dao je zlatno odličje (Medaglia d’oro al valor militare) Slobodnoj talijanskoj općini Zadar u egzilu te tako nagradio organizaciju koja odbija priznati pripadnost Zadra Hrvatskoj.
Dana 12. prosinca 2007., Talijanska pošta je izdala marku s fotografijom grada Rijeke uz popratni tekst “Rijeka – istočna zemlja nekoć dio Italije” (Fiume-terra orientale già italiana). Hrvatsko ministarstvo vanjskih poslova tada je uputilo prosvjednu notu Italiji zbog poštanske marke s nacionalističkim natpisom. Težina tog čina se može vidjeti u uporabi prijedloga i pridjeva – “già italiana” može također značiti i “već talijanska”. Marka je izdana u 3,5 milijuna primjeraka, ali na kraju nije puštena u optjecaj kako ne bi izazvala diplomatski sukob s hrvatskim i slovenskim vlastima.
To su samo neki od primjera otvorenog izražavanja iredentističkih težnji. Nije prvi puta ni da se one izražavaju u povodu odavanja počasti žrtvama partizanskih zločina bačenih u fojbe. U veljači 2007., na Dan obilježavanja žrtava fojbi, tadašnji talijanski predsjednik Giorgio Napolitano dao je izjavu u kojoj je pokolje u fojbama nazvao “barbarstvom stoljeća”, “posljedicom krvoločne slavenske mržnje” i “slavenskog aneksionizma”.
Mihaela Tikvica
-12. veljače 2019. u 09:55 :
Talijanski iredentizam naziv je za talijanski pokret iz 19. stoljeća, nastao nakon ujedinjenja Italije, koji je cilj bio je pripajanje Italiji teritorija susjednih država (prvenstveno Austro-Ugarske) na kojima je živjela značajnija talijanska nacionalna manjina (pri čemu su u Talijane ubrajani govornici talijanskog) te bivših posjeda država sa područja Italije (primjerice, Mletačke Republike).
Područja na meti talijanskog iredentizma uglavnom su bila Istra, Venecija-Julijska krajina, Trst, Rijeka, Dalmacija s Bokom kotorskom, grčki Jonski otoci, Nica, Savoja, Korzika, Malta, Ticino te Južni Tirol. U velikoj većini teritorija koje su svojatali talijanski iredentisti, etnički Talijani su bili manjina.
Londonski ugovor i Prvi svjetski rat
Uključivanje Italije u Prvi svjetski rat na strani sila Antante bilo je motivirano upravo obećanjima da će joj, u slučaju pobjede, biti prepušten velik dio Dalmacije i Istre. Naime, tajnim Londonskim ugovorom sile Antante obećale su Italiji teritorij koji prikazuje karta:
Foto: wikipedia.orgTako je Italija, iako je uoči Prvog svjetskog rata bila saveznik Središnjih sila, ušla u rat na suprotnoj strani- sila Antante.
Zapravo, prema Londonskom ugovoru, Hrvatska bi bila svedena na dio oko Zagreba, Liku i primorje od Rijeke do sjeverne granice Dalmacije: preostali dijelovi Hrvatske bili bi podijeljeni između Italije i Srbije.
Obećanja zadana Londonskim ugovorom nisu se, usprkos pobjedi sila Antante, u potpunosti ostvarila jer je Italija dobila manje od onoga što joj je obećano. Rapalskim ugovorom Između Italije i Kraljevine SHS (uskoro Jugoslavije) 1920. Italiji pripala Istra, dijelovi Kvarnera i današnje Slovenije, grad Zadar, kvarnerski otoci te otoci Lastovo i Palagruža. Taj je teritorij ostao pod Italijom sve do kraja Drugog svjetskog rata.II. svjetski rat i Rimski ugovori
Rimskim ugovorima između Pavelića i Mussolinija 1941., talijanska se vlast još više proširila na istočnojadranskoj obali, a prisutnost talijanske vojske protezalo se duboko u unutrašnjost tadašnje NDH. Talijanska okupacija donijela je teror nad hrvatskim stanovništvom: zatvaranja hrvatskih škola, protjerivanja, logori, mučenja (osobito česta mjera mučenja bila je prisila konzumiranja Ricinusovog ulja) i ubojstva bila su tadašnja stvarnost.
Uspostavom komunističke Jugoslavije, talijanska je vlast na istočnoj obali Jadrana okončana. Veliku ulogu u pripajanju Istre Hrvatskoj u okviru Jugoslavije,odigralo je istarsko katoličko svećenstvo, posebno don Božo Milanović koji je, usprkos svijesti o budućim komunističkim progonima Katoličke crkve, ustrajao na tom da Istra pripadne Hrvatskoj.
Talijanski iredentizam danas
Talijanski iredentizam prisutan je i danas. Tako primjerice u Italiji postoje samoprozvane „općine“ dalmatinskih gradova „u egzilu“. Godine 2001., talijanski predsjednik Carlo Azeglio Ciampi dao je zlatno odličje (Medaglia d’oro al valor militare) Slobodnoj talijanskoj općini Zadar u egzilu te tako nagradio organizaciju koja odbija priznati pripadnost Zadra Hrvatskoj.
Dana 12. prosinca 2007., Talijanska pošta je izdala marku s fotografijom grada Rijeke uz popratni tekst “Rijeka – istočna zemlja nekoć dio Italije” (Fiume-terra orientale già italiana). Hrvatsko ministarstvo vanjskih poslova tada je uputilo prosvjednu notu Italiji zbog poštanske marke s nacionalističkim natpisom. Težina tog čina se može vidjeti u uporabi prijedloga i pridjeva – “già italiana” može također značiti i “već talijanska”. Marka je izdana u 3,5 milijuna primjeraka, ali na kraju nije puštena u optjecaj kako ne bi izazvala diplomatski sukob s hrvatskim i slovenskim vlastima.
To su samo neki od primjera otvorenog izražavanja iredentističkih težnji. Nije prvi puta ni da se one izražavaju u povodu odavanja počasti žrtvama partizanskih zločina bačenih u fojbe. U veljači 2007., na Dan obilježavanja žrtava fojbi, tadašnji talijanski predsjednik Giorgio Napolitano dao je izjavu u kojoj je pokolje u fojbama nazvao “barbarstvom stoljeća”, “posljedicom krvoločne slavenske mržnje” i “slavenskog aneksionizma”.
Nema komentara:
Objavi komentar